Buka s Grobnika koja je preplašila i osvajače

Photo: Ivo Pervan

Među bukom, cikom, veseljem i ogromnom energijom Riječkog karnevala posebno se ističe jedna maskirana skupina. Muškarci na glavama nose desetak i više kilograma teške unikatne maske s rogovima, odjeveni su u ovčju kožu, oko pojasa imaju zavezana zvona od desetak i više litara, u jednoj im je ruci sjekira, a u drugoj vrećica s pepelom. Pritom od zaglušujuće zvonjave i ritma podrhtava cijeli riječki Korzo. Ova tradicija, najviše karakteristična za Kastavštinu i šire područje Rijeke, najpoznatiji je primjer stočarske pokladne magije u Hrvatskoj.

Photo: Ivo Pervan

U davna vremena zvončari su navlačili svoje radno „odijelo” kada su vodili ovce na ispašu i zvonjavom tjerali uroke od svojih životinja, a najpoznatija legenda o njima potječe iz vremena kada su turski osvajači krenuli prema Grobničkom polju.

Danas karnevalska atrakcija, a nekad strah i trepet za Turke

Malobrojni pastiri u otvorenoj borbi nisu imali šanse oduprijeti se moćnoj vojsci pa su se poslužili lukavstvom. Na glave su stavili strašne maske s rogovima, odjenuli se u ovčje kože, za pojaseve su okačili zvona, a u ruke su stavili sjekire. Kako bi stvorili dojam da ih je više, na isti su način maskirali i stabla kukuruzovine te spremni dočekali neprijatelja.

Kada su samouvjereni Turci stigli na Grobničko polje, dočekali su ih ljudi sa strašnim maskama na glavi i buka od koje se tresla zemlja. Vojnici su se u silnom strahu razbježali jer su mislili kako ih s druge strane bojišta čeka mnogobrojna armada.

Photo: IvoP ervan

Danas zvončarske aktivnosti traju od dana svetog Antuna Pustinjaka, kada započinju pokladne igre, do Pepelnice ili Čiste srijede. U to vrijeme zvončari obilaze Kastavštinu te muzikom i zvonjavom tjeraju zimu.

Ova je tradicija 2009. godine uvrštena na UNESCO-ov reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine svijeta, a zvončarski moto „Krepat, ma ne molat” (Umrijeti, ali ne odustati) postao je karakterističan za čitavo područje Kvarnera.